Bosanski rat
Pozadina i kontekst
O ratu
U aprilu 1992. godine vlada jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine proglasila je nezavisnost od Jugoslavije. Tokom narednih nekoliko godina, snage bosanskih Srba, uz podršku jugoslovenske vojske u kojoj su dominirali Srbi, ciljale su i bošnjačke (bosanske Muslimane) i hrvatske civile za grozne zločine koji su do 1995. godine rezultirali smrću oko 100.000 ljudi (80 posto Bošnjaka). Bio je to najgori čin genocida od kada je nacistički režim uništio oko 6 miliona evropskih Jevreja tokom Drugog svetskog rata.
Jugoslavija
Nakon Drugog svjetskog rata, balkanske države Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija i Makedonija postale su dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Nakon smrti dugogodišnjeg jugoslovenskog vođe Josipa Broza Tita 1980. godine, rastući nacionalizam među različitim jugoslovenskim republikama prijetio je rascjepkanjem njihove unije. Ovaj proces se intenzivirao nakon sredine 1980-ih s usponom srpskog lidera Slobodana Miloševića, koji je pomogao u raspirivanju nezadovoljstva između Srba u Bosni i Hrvatskoj i njihovih susjeda Hrvata, Bošnjaka i Albanaca. 1991. Slovenija, Hrvatska i Makedonija proglasile su svoju nezavisnost; tokom rata u Hrvatskoj koji je uslijedio, jugoslovenska vojska u kojoj su dominirali Srbi podržavala je tamošnje srpske separatiste u njihovim brutalnim sukobima sa hrvatskim snagama.
Popis stanovništva iz 1991. godine pokazao je da je bosanskohercegovačko stanovništvo od nekih 4 miliona činilo 44 posto Bošnjaka, 31 posto Srba i 17 posto Hrvata. Izbori održani krajem 1990. godine rezultirali su raskolom koalicione vlade između stranaka koje predstavljaju tri nacionalnosti, a predvođene Bošnjakom Alijom Izetbegovićem. Kako su se tenzije povećavale unutar i izvan zemlje, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegova Srpska demokratska stranka povukli su se iz vlade i osnovali svoju “Srpsku narodnu skupštinu”. 3. marta 1992. godine, nakon referenduma, predsjednik Izetbegović je proglasio nezavisnost Bosne.
Nezavisnost
Daleko od traženja nezavisnosti Bosne, bosanski Srbi su željeli da budu dio dominantne srpske države na Balkanu – „Velike Srbije“ koju su srpski separatisti dugo zamišljali. Početkom maja 1992., dva dana nakon što su Sjedinjene Države i Evropska zajednica (preteča Evropske unije) priznale nezavisnost Bosne, snage bosanskih Srba uz podršku Miloševića i jugoslovenske vojske u kojima dominiraju Srbi započele su ofanzivu bombardovanjem glavnog grada Bosne. , Sarajevo. Napali su grad u istočnoj Bosni u kojem dominiraju Bošnjaci, uključujući Zvornik, Foču i Višegrad, nasilno protjeravši bošnjačke civile iz regiona u brutalnom procesu koji je kasnije identificiran kao “etničko čišćenje”.
Iako su snage bosanske vlade pokušavale da brane teritoriju, ponekad uz pomoć hrvatske vojske, snage bosanskih Srba su do kraja 1993. kontrolisale skoro tri četvrtine zemlje, a Karadžićeva stranka je osnovala svoju Republiku Srpsku u istok.
Ujedinjene nacije su odbile intervenirati u sukobu u Bosni, ali je kampanja koju je predvodio njihov Visoki komesarijat za izbjeglice pružila humanitarnu pomoć mnogim raseljenim, neuhranjenim i povrijeđenim žrtvama.
'Sigurna utočišta' istočne Bosne
Do ljeta 1995. tri grada u istočnoj Bosni (Srebrenica, Žepa i Goražde) ostala su pod kontrolom bosanske vlade. UN su ove enklave proglasile „sigurnim utočištima“ 1993. godine, kako bi ih razoružale i zaštitile međunarodne mirovne snage.
Međutim, 11. jula, snage bosanskih Srba napredovale su prema Srebrenici, savladavši bataljon holandskih mirovnih snaga koji su tamo bili stacionirani. Srpske snage su nakon toga razdvojile bošnjačke civile u Srebrenici, stavljajući žene i djevojke u autobuse i šaljući ih na teritoriju koju su držali Bošnjaci. Neke od žena su silovane ili seksualno zlostavljane, dok su muškarci i dječaci koji su ostali odmah ubijeni ili autobusima odvezeni na mjesta masovnih ubijanja.
Čitava sela su uništena, a hiljade Bošnjaka protjerano iz svojih domova, držano u logorima, silovano, mučeno, deportovano ili ubijeno. Procjene Bošnjaka koje su ubile srpske snage u Srebrenici kreću se od oko 7.000 do više od 8.000.
Spomen obilježja Ben Hinton i Fergus Rennie, visoko iznad grada Goražda
Dobrodošlica školaraca i tri bicikla poklonjena školi
Posljednjeg dana moje posjete u septembru 2022. godine, u Sarajevu, naišao sam na muzej u sporednoj ulici u blizini Starog grada, Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992 – 1995.
Ulazeći u muzej nisam bio siguran šta da očekujem. Bio je brutalan u svom prikazu okrutnosti, bešćutnosti, nečovječnosti koje je obasuto na bosanski narod tokom rata. U svakoj sobi ste hteli da brzo prođete, ali ste se našli ukočeni, zarobljeni, čitajući, ponovo čitajući, u nadi da će se možda pri poslednjem čitanju ono što ste pročitali promeniti. Pred tobom je bez stida ležala nečovječnost. Istovremeno sam bio ponosan na ono što smo uradili, ali i ljut na ono što nismo uspjeli (kao UNPROFOR). Pred kraj suočeni ste sa zidom posvećenom Srebrenici i vodećim naslovom „Neuspjeh Ujedinjenih naroda“.
Na prijemu sam se zahvalio na trudu koji su uradili na stvaranju ovog muzeja, da bi im na savršenom engleskom odgovorio jedan od dvojice osnivača muzeja. Brzo smo našli zajednički jezik i ona je sa entuzijazmom slušala o naporima dobrotvorne organizacije. Ubrzo nakon toga našao sam se s kafom u ruci kako razgovaram s njenom suosnivačicom Suadom, bivšim pukovnikom Armije BiH. Suada se složio s mojim razmišljanjima o ulozi UN-a i ulozi vojnika koji su zaduženi da djeluju u okviru njihove politike. Rastali smo se uz značajan stisak ruke i obećanje da će nekoliko mojih knjiga biti poslano na prodaju sa novcem za odlazak u muzej. Suada mi je ostavio otvoreni poziv da će mi rado pomoći ako može u mojim naporima.
Nekoliko dana kasnije dodirnuo sam e-mail Suadi:
“Bilo je divno upoznati vas i čestitam vam na vašem muzeju, dojmljiv je, sadržajan i trebali bi ga posjetiti svi koji dolaze vidjeti vašu lijepu zemlju. Ono što se dogodilo u novijoj istoriji ne smije se izgubiti u magli vremena.
Dok smo se rastajali, ljubazno ste mi ponudili pomoć u mojim naporima u Bosni. Od 1992. godine 59 britanskih vojnika izgubilo je život na dužnosti UN-a u Bosni, a nebrojeno ih je povrijeđeno na službi u stranoj zemlji u ime mira. Za vrijeme njihovog, a i mog u Goraždu, učinili smo sve što smo mogli iz humanitarne perspektive da pomognemo. U mom slučaju, naslijeđe je živo i danas u onome što radim za školu u Goraždu (www.gcfbosnia.org). Ovo je povezano sa sjećanjem na šest britanskih vojnika koji su dali živote na dužnosti UN-a u Goraždu 1994. – 1995. godine i sve one koji su služili u mirovnim operacijama u gradu.
Dok smo ćaskali uz kafu, mnogi neuspjesi misije UN-a u Bosni nisu dovedeni u pitanje, a građani Bosne imaju opravdanje za ovakav stav. Neuspjeh u prepoznavanju humanitarnog rada koji su poduzeli strani vojnici raspoređeni u Bosnu kao dio UNPROFOR-a je nešto što strastveno osjećam i osjećam da postoji potreba da se pruži perspektiva o ovom doprinosu i da se prepozna dobro koje su učinili toliko ljudi. Evo, dakle, šta biste mogli učiniti za mene:
Da li biste razmislili o tome da u svom muzeju napravite malu postavku za doprinose Britanske vojske (i posebno naših mladih vojnika) u sklopu UNPROFOR-a, fokusiranu na poduzeti humanitarni rad, predstavljajući pozitivnu perspektivu? Čineći to, osjećam gubitak drugova, mentalne ožiljke koje nose mnogi, služba koju pružaju mladi britanski vojnici poslati u stranu zemlju možda će pružiti obnovljeni osjećaj svrhe i ponosa na ono što je postignuto uprkos UN-u, a ne zbog toga.
Ako bi se ovaj zahtjev mogao udovoljiti, uvjeren sam da mogu obezbijediti uniforme britanske vojske, opremu i mnoge fotografije. Pišem u nadi, a ne sa očekivanjem.” U roku od 24 sata dobio sam odgovor:
„Dragi Maurice, i meni je bilo divno upoznati te. Veoma smo zahvalni i prijatno iznenađeni vašom e-poštom, a još više entuzijazmom koji imate za našu zemlju da nam pomognete. Bili bismo dobrodošli priliku da dodamo prezentaciju kao što ste naveli u našem muzeju, zaista bismo bili izuzetno zahvalni na vašoj pomoći kako bismo to mogli učiniti.
Uloga britanske vojske tokom cijelog bosanskog sukoba ostala je upamćena po humanitarnom radu, poduzetom u teškim uslovima. Ovo je išlo uporedo sa ulogom koju su nastojali da imaju da obezbede sigurnost i zaštitu. Bez sumnje smo izgradili nivo poverenja i poštovanja prema britanskoj vojsci.
Vidio sam mnogo, mnogo konvoja humanitarne pomoći kako ulaze u Bosnu i Hercegovinu i kako je britanska vojska štitila, a zatim raspršivala te važne konvoje i obroke mom narodu. Privatni vojnici na terenu su izgradili odnose sa nama. Bili su profesionalni, ali uvijek prijateljski raspoloženi, stvarali su prijateljstva i pokazivali suosjećanje, posebno prema nevolji naše djece. Njihova medicinska pomoć će se uvijek pamtiti, kao i njihov nesumnjivi profesionalizam kao jedne od najbolje opremljenih i obučenih snaga na svijetu.
Siguran sam da je njihov mandat bio drugačiji, da ih Ujedinjene nacije nisu toliko ograničile, pružili bi mnogo više pomoći i zaštite. Znam od onih sa kojima sam tada razgovarao i sada im je to bila želja, ali mi smo i dalje zahvalni za sve što su učinili.”
Suada, Osnivač Muzeja i bivši pukovnik Armije BiH.
Bio sam oduševljen ovim odgovorom, a sa ovom mogućnošću došla je i odlučnost da se to i ostvari. Međutim, vrijeme je bitno, jer će 29. aprila 2023. godine u Goraždu uskoro biti otkriveno novo spomen obilježje šestorici poginulih britanskih vojnika. Naš cilj je da dovedemo 50 starih drugova koji su služili u Goraždu u Bosnu, koji će u početku ostati u Sarajevu.
Nadam se da možemo potaknuti ovu grupu da posjeti muzej prije otvaranja memorijala, i dok prolaze njegovim hodnicima, pogledajte malu prezentaciju u kojoj se prepoznaje njihova služba i doprinos.
Sada koncentrišemo naše napore da okupimo 50 starih drugova i tim jahača koji će krenuti u Bosnu u aprilu 2023. Cilj nam je prikupiti dovoljno sredstava za renoviranje fiskulturne sale škole, koja će biti nazvana Dvorana kraljice Elizabete. Prikladna počast onim starim drugovima koji su Njeno Veličanstvo nazivali "šefom", kojem su se zakleli na vjernost.
Za više informacija kontaktirajteinfo@gcfbosnia.org
Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992 – 1995
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
